Svi se vjerojatno možemo složiti da nitko ne voli neugodna iznenađenja, kao ni neočekivane ishode sudskih postupaka. Što se tiče sudskih postupaka pred hrvatskim sudovima, odredbama čl. 5. i 367.a novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 19. srpnja 2022., u hrvatsko zakonodavstvo su uvedene tzv. „odluke iznenađenja“.

Novim Zakonom o parničnom postupku zabranjeno je donošenje „odluka iznenađenja“, koje su definirane kao odluke koje se temelje na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti.

Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (npr., Galich vs. Rusija), takve odluke su u suprotnosti s temeljnim načelima pravičnog suđenja (članak 6 stavak 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava), a osobito načelom saslušanja stranaka („Audiatur et altera pars“). Stoga je cilj zabrane donošenja „odluka iznenađenja“ spriječiti povredu prava na pravično suđenje, uključujući i povredu prava saslušanja.

Iako se zabrana donošenja „odluka iznenađenja“ odnosi na postupke pred svim sudovima, isto je posebice izraženo u pogledu preinačujućih „odluka iznenađenja“ drugostupanjskih sudova, imajući u vidu da odluke drugostupanjskih sudova postaju pravomoćne danom donošenja. Iz tog razloga, novim Zakonom o parničnom postupku propisana je obveza drugostupanjskog suda da prije donošenja takve preinačujuće „odluke iznenađenja“ pozove stranke da se očituju o pravnoj osnovi na kojoj drugostupanjski sud temelji svoju odluku. Stranke su ujedno ovlaštene iznositi nove činjenice i nove dokaze, ali samo u mjeri u kojoj pravna osnova na kojoj se temelji drugostupanjska odluka traži utvrđivanje novih činjenica i izvođenje novih dokaza.

Ova promjena u hrvatskom zakonodavstvu većinom je dobro prihvaćena. Međutim, ostaje za vidjeti hoće li de lege lata rješenje doista spriječiti sudove od donošenja „odluka iznenađenja“, kao i na koji način će očitovanje stranaka o pravnoj osnovi utjecati na ishod postupka.