Nakon godina zagovaranja, 1. listopada 2024. na snagu stupa Zakon o lobiranju kojim se po prvi puta u Republici Hrvatskoj uređuje praksa lobiranja. Time je dugoprisutno Hrvatsko društvo lobista ostvarilo svoj zacrtani cilj, s vjerom da će osnivanje obveznog Registra lobista pridonijeti demistifikaciji njihove profesije i spriječiti njeno asociranje s korupcijom. No, iako se od Zakona očekuje osiguravanje zakonitosti i transparentnosti lobističkih aktivnosti, već i prije početka njegove primjene vidljive su pravne praznine koje će predstavljati izazove u praksi.

Prvo takvo pitanje postavlja se u pogledu osoba prema kojima se može lobirati. Pod pojmom lobirane osobe Zakon podrazumijeva svaku osobu koja je imenovana, zaposlena ili na drugi način angažirana u tijelima zakonodavne ili izvršne vlasti, tijelima državne uprave, drugim državnim tijelima, pravnim osobama s javnim ovlastima. Takvom definicijom, iz koje su vidno ispuštene osobe iz sudske vlasti, zakonodavac je unaprijed spriječio da se bilo kakav pokušaj utjecaja na suce pri donošenju odluka može smatrati legitimnim. Međutim, ovlast izravno odlučivati o nečijim pravima i obvezama, osim sudova, imaju i razna tijela i pravne osobe s javnim ovlastima u Republici Hrvatskoj (npr. Hrvatski operator tržišta energije, Agencija za zaštitu osobnih podataka itd.), a u odnosu na koje se definicija lobirane osobe očigledno proteže.

S time u vezi, upitno je je li Zakon postavio dovoljno jasne granice interesa za koje je dopušteno lobirati. Zakon ukratko navodi da lobisti ne smiju poticati lobirane osobe na kršenje propisa, te  da će lobirana osoba odbiti komunikaciju s lobistom ako procijeni da se lobiranje odnosi na interese koji su suprotni ustavnim načelima ili javnom interesu. Dakle, nije zabranjeno lobiranje ni za posebno regulirane industrije, kao što su duhanska industrija, industrija alkohola, igre na sreću i sl., no moguće je da će takve aktivnosti biti pod strožim nadzorom. Iz teksta Zakona čini se da će konačni sud o tome što je suprotno javnom interesu ležati u rukama lobirane osobe, odnosno Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa čija je zakonska zadaća nadzirati lobiranje.

Također je bitno za naglasiti da Zakon predviđa obvezu lobista da jednom godišnje podnese Povjerenstvu izvještaj o provedenim lobiranjima. Izvještaj će, među ostalim, morati sadržavati podatke o načinu lobiranja, korisniku lobiranja (klijentu) i informacijama koje je lobist pružio lobiranim osobama. Pritom lobist ne smije odbiti dati podatke o lobiranju pozivanjem na profesionalnu ili poslovnu tajnu, u suprotnom mu se može izreći novčana kazna i/ili pisano upozorenje. Međutim, Zakon ne propisuje hoće li sadržaj izvještaja lobista biti dostupan javnosti, niti nagovještava na koji će način Povjerenstvo provjeravati točnost i potpunost podataka iz izvještaja. Ono što je jasno jest da će postupak provjere biti zatvoren za javnost.