Zakonski razlozi za štrajk s osvrtom na recentne odluke Vrhovnog suda RH
Članci
Pravo na štrajk jedno je od temeljnih ljudskih prava zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske. Međutim, ustavotvorac nije definirao razloge zbog kojih je dopušteno provesti štrajk, već je to prepustio zakonodavcu koji je razloge za (zakonit) štrajk propisao Zakonom o radu.
U trenutno važećem Zakonu o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) razlozi za štrajk propisani su odredbom čl. 205. Zakona o radu koja glasi (ispušteni stavci 3., 4. i 6.):
(1) Sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća.
(2) U slučaju spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, pravo pozvati na štrajk i provesti ga imaju sindikati kojima je u skladu s posebnim propisom utvrđena reprezentativnost za kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora i koji su pregovarali o sklapanju kolektivnog ugovora.
(5) Štrajk solidarnosti se smije započeti bez provedbe postupka mirenja, ali ne prije isteka roka od dva dana od dana početka štrajka u čiju se potporu organizira.
Iako je citirana zakonska odredba naizgled jasna, u pravnoj teoriji i sudskoj praksi postavilo se pitanje je li promicanje i zaštita gospodarskih i socijalnih interesa radnika zaseban razlog za štrajk i ako jest, koji bi (sve) gospodarski i socijalni interesi radnika predstavljali opravdan razlog za štrajk.
Na ta pravna pitanja odgovorio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Gž 6/2023 od 19. lipnja 2023. u kojoj je odlučivao o zakonitosti štrajka državnih službenika i namještenika koji je organizirao Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske. Republika Hrvatska kao poslodavac u tom sporu prigovarala je, između ostalog, da navedeni štrajk nije zakonit jer se radi o nereprezentativnom sindikatu koji nije ovlašten provesti štrajk.
Međutim, Vrhovni sud odbija takve prigovore uz obrazloženje da u čl. 205. Zakona o radu zakonodavac razlikuje štrajk i štrajk solidarnosti kao zasebne kategorije, a da razloge za štrajk dijeli u dvije osnovne vrste: i) zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih prava članova sindikata te ii) neisplata plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće ako nisu isplaćene do dana dospijeća. Dalje Vrhovni sud obrazlaže da je štrajk zbog spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora izdvojen kao zaseban razlog štrajka uz koji je zakonodavac propisao dodatni uvjet reprezentativnosti sindikata. Što se tiče određenja pojma „gospodarska i socijalna prava“ (interesi), Vrhovni sud smatra da takav pojam valja ekstenzivno tumačiti na način da isti uključuje sva ona gospodarska i socijalna prava koja se štite Ustavom.
Navedena odluka Vrhovnog suda problematizirana je u stručnoj javnosti. Istaknuti teoretičar radnog prava prof. dr. sc. Viktor Gotovac u svom znanstvenom radu* navodi da je riječ o odmaku od ranije sudske prakse i da je tom odlukom kreiran sasvim novi razlog za štrajk - promicanje i zaštita gospodarskih i socijalnih prava za koji se ne traži uvjet reprezentativnosti.
Međutim, valja istaknuti da je pravni stav Vrhovnog suda o zaštiti gospodarskih i socijalnih interesa članova sindikata kao zasebnom razlogu za štrajk potvrđen i u kasnijoj presudi Vrhovnog suda posl. br. Gž 14/2023 od 16. kolovoza 2023. u kojoj Vrhovni sud ističe da su neosnovani žalbeni navodi o tome da prvotuženik kao nereprezentativni sindikat nije smio provesti štrajk jer se radi o štrajku koji je bio organiziran u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa sukladno odredbi čl. 205. st. 1. ZR, zbog izjednačavanje plaća i drugih prava sa drugim djelatnicima zaposlenim u državnim i javnim službama.
Stoga valja zaključiti da sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda uz štrajk solidarnosti kao posebne vrste štrajka postoje tri zakonska razloga za štrajk: i) zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa članova sindikata, ii) neisplata plaće, dijela plaće odnosno naknade plaće te iii) spor o sklapanju, obnovi ili izmjeni kolektivnog ugovora.
Takvo shvaćanje zakonskih razloga za štrajk umanjuje značaj reprezentativnosti sindikata u kolektivnim radnim sporovima jer i nereprezentativni sindikati u zakonom predviđenoj proceduri mogu organizirati štrajk do ispunjenja svojih zahtjeva.
* Gotovac, V. (2023). 'Otvorena pitanja reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje: Pravni ekscesi ili izgradnja nove arhitekture kolektivnog radnog prava u Republici Hrvatskoj', Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 73(2-3), str. 333-371. https://doi.org/10.3935/zpfz.73.23.7
Fotografija: Pexels_Jeffrey Czum
U trenutno važećem Zakonu o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) razlozi za štrajk propisani su odredbom čl. 205. Zakona o radu koja glasi (ispušteni stavci 3., 4. i 6.):
(1) Sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća.
(2) U slučaju spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, pravo pozvati na štrajk i provesti ga imaju sindikati kojima je u skladu s posebnim propisom utvrđena reprezentativnost za kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora i koji su pregovarali o sklapanju kolektivnog ugovora.
(5) Štrajk solidarnosti se smije započeti bez provedbe postupka mirenja, ali ne prije isteka roka od dva dana od dana početka štrajka u čiju se potporu organizira.
Iako je citirana zakonska odredba naizgled jasna, u pravnoj teoriji i sudskoj praksi postavilo se pitanje je li promicanje i zaštita gospodarskih i socijalnih interesa radnika zaseban razlog za štrajk i ako jest, koji bi (sve) gospodarski i socijalni interesi radnika predstavljali opravdan razlog za štrajk.
Na ta pravna pitanja odgovorio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Gž 6/2023 od 19. lipnja 2023. u kojoj je odlučivao o zakonitosti štrajka državnih službenika i namještenika koji je organizirao Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske. Republika Hrvatska kao poslodavac u tom sporu prigovarala je, između ostalog, da navedeni štrajk nije zakonit jer se radi o nereprezentativnom sindikatu koji nije ovlašten provesti štrajk.
Međutim, Vrhovni sud odbija takve prigovore uz obrazloženje da u čl. 205. Zakona o radu zakonodavac razlikuje štrajk i štrajk solidarnosti kao zasebne kategorije, a da razloge za štrajk dijeli u dvije osnovne vrste: i) zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih prava članova sindikata te ii) neisplata plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće ako nisu isplaćene do dana dospijeća. Dalje Vrhovni sud obrazlaže da je štrajk zbog spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora izdvojen kao zaseban razlog štrajka uz koji je zakonodavac propisao dodatni uvjet reprezentativnosti sindikata. Što se tiče određenja pojma „gospodarska i socijalna prava“ (interesi), Vrhovni sud smatra da takav pojam valja ekstenzivno tumačiti na način da isti uključuje sva ona gospodarska i socijalna prava koja se štite Ustavom.
Navedena odluka Vrhovnog suda problematizirana je u stručnoj javnosti. Istaknuti teoretičar radnog prava prof. dr. sc. Viktor Gotovac u svom znanstvenom radu* navodi da je riječ o odmaku od ranije sudske prakse i da je tom odlukom kreiran sasvim novi razlog za štrajk - promicanje i zaštita gospodarskih i socijalnih prava za koji se ne traži uvjet reprezentativnosti.
Međutim, valja istaknuti da je pravni stav Vrhovnog suda o zaštiti gospodarskih i socijalnih interesa članova sindikata kao zasebnom razlogu za štrajk potvrđen i u kasnijoj presudi Vrhovnog suda posl. br. Gž 14/2023 od 16. kolovoza 2023. u kojoj Vrhovni sud ističe da su neosnovani žalbeni navodi o tome da prvotuženik kao nereprezentativni sindikat nije smio provesti štrajk jer se radi o štrajku koji je bio organiziran u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa sukladno odredbi čl. 205. st. 1. ZR, zbog izjednačavanje plaća i drugih prava sa drugim djelatnicima zaposlenim u državnim i javnim službama.
Stoga valja zaključiti da sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda uz štrajk solidarnosti kao posebne vrste štrajka postoje tri zakonska razloga za štrajk: i) zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa članova sindikata, ii) neisplata plaće, dijela plaće odnosno naknade plaće te iii) spor o sklapanju, obnovi ili izmjeni kolektivnog ugovora.
Takvo shvaćanje zakonskih razloga za štrajk umanjuje značaj reprezentativnosti sindikata u kolektivnim radnim sporovima jer i nereprezentativni sindikati u zakonom predviđenoj proceduri mogu organizirati štrajk do ispunjenja svojih zahtjeva.
* Gotovac, V. (2023). 'Otvorena pitanja reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje: Pravni ekscesi ili izgradnja nove arhitekture kolektivnog radnog prava u Republici Hrvatskoj', Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 73(2-3), str. 333-371. https://doi.org/10.3935/zpfz.73.23.7
Fotografija: Pexels_Jeffrey Czum
